Garaža Kamba

Potrebna mi je razlika između onog što (kao) jest i onog što ja vidim.
— GORAN PETERCOL
Nastavljajući istraživanje metode kolažiranja pojavljuje se potreba za odmakom – promjenom perspektive,
pogledom izvana, rastavljanjem metode nastale po principu sastavljanja, pomicanja, rezanja i lijepljenja slika.
U potrazi za negativom izvedbe izranjaju fragmenti uhvatljivog, i postavlja se pitanje: gdje/kakva je kretnja (između)
obrisa? Tamo gdje je ostavljen nevidljivi rad (…,a još su manji izlazi), izviru rubovi iskustva i granice višestrukih
mogućnosti.
Co-lažiranje je između analize i izvedbe, razmišljanja i prezentiranja, prijenosa i kombiniranja, jezika i jezika. Na pola
puta između dva prostora priziva se staro, priželjkuje novo i otvara se prostor za sve ono između.
— ANNA JAVORAN
Što kada garaža – spremište za vozila i razne druge predmete, istovremeno naglašenog potencijala izlagačkog interijera, toj svojoj dvostrukoj funkciji pridruži treću te postane mjesto istraživanja relacije plesač – izvedba – prostor – publika i to ne nužno tim redoslijedom? Što tada gledamo te tražimo li pritom „izložbenost“ u izvedbi ili izvedbenost u izlaganju? Jednom postavljena, izložba u „alternativnoj“ sredini već samim time nudi mogućnost drukčijeg tumačenja radova i konteksta u kojemu se oni predstavljaju. „Arhiviramo“ ju posjetom, provođenjem vremena u interijeru pripremljenom za naše prisustvo i dojmom koji na nas ostavlja. Fotografija ili snimka nikada ne dokumentiraju „objektivno“ stanje – na neki su način to ostaci snimateljskog pogleda. Kako napraviti da plesna kompozicija ne bude shvaćena kao postavljena scena za „ulazak“ u neku priču, nego da aktivira gledatelja, osvijesti ga o njegovoj poziciji, navede ga da se zapita, da osvijesti da se pred njegovim očima ne odvija dvodimenzionalna slika u pokretu, nego živi kadar čiju plošnost zamjenjuje tijek vremena u prostoru koji dijelimo – neuhvatljivi trag u kojemu uvijek nešto ostane skriveno – gesta neobična i izazovna za arhivsku pohranu.
— IVANA ZAVRŠKI

Gallery